kakodatenazovem.hr Blog

U četvrtak rpošle nedjelje djevojka Pozatilkina u kući svojih čestitih roditelja bijaše zaručena za koleškog registratora Nazarjeva. Zaruke su prošle da ne može bolje. Gosti su popili dvije butelje lanjinskoga šampanjca, vjedro i po votke; gospođice su popile bocu lafita. Zaručnikovi i zaručničini tatice i mamice plakali su u pravi čas, zaručnik i zaručnica ljubili su se od srca; gimnazijalac osmoga razreda održao je zdravicu sa riječima: "O tempora, o mores!", i "Salvete, boni futuri coniuges!" (živjeli budući dobri supružnici!) koje je izgovorio sa šikom; riđi Vanjka Smislomalov, koji, očekujući da se izvuče ždrijeb, nije ama baš ništa radio u najprikladnijem momentu, baš kad je trebalo, zapao je u strašan tragizam, rskuštrao kose na svojoj velikoj glavi, lupio se šakom po koljenu i uzviknuo: "Do đavola, ja sam je volio i volim je!" - čime je izazvao neizrecivo zadovoljstvo kod djevojaka.
Djevojka Podzatilkina vrijedna je pažnje samo zato, što ničim ne zavrjeđuje pažnju. Pameti joj nitko nije vidio i ne zna, pa zato o njoj ni riječi. Spoljašnost joj je sasvim obična: nos tatičin, brada mamičina, oči mačje, poprsje osrednje. Umije da svira na klaviru, ali bez nota, pomaže mamici u kuhinji, bez midera ne hoda, posna jela ne može da jede, u znanju upotrebe slova "jat" vidi početak i kraj svih mudrosti, a više od svega na svijetu voli stasite muškarce i ime "Roland".
Gospodin Nazarjev - muškarac srednjeg rasta, ima lice bijelo, koje ništa ne izražava, vlasi kovrčave, zatiljak plosnat. Negdje služi, plaću prima veoma slabu, jedva mu dostaje za duha. Vječno miriše po sapunu od jaja i karbolu, sebe smatra strašnim osvajačem žena, govori glasno, dan i noć se čudi, kad govori - prska pljuvačkom. Gizda se, na roditelje gleda s visoka i ni jednu gospođicu ne će propustiti, a da joj ne kaže: "Kako ste naivni! Trebalo bi da čitate književnost!". Od svega na svijetu najviše voli svoj rukopis, časopis "Razonodu" i škripave čizme, a od sveganajviše samoga sebe, i to osobito u času, kada sjedi u društvu djevojaka, pije zašećereni čaj i bijesno poriče postojanje vragova.

Što je ameba?

Ameba je praživotinja što sjaji ko vrećica perli. Razlijeva se poput mekane mrlje. Seksualni život joj je poprilično jednostavan. Ne ide u lov na komade, već kad joj dosadi rast odvoji se od sebe i nastane još jedna ameba. Al opet, ako joj nije baš nešto napeto, ne ide van dok nije ludilo.


What is amoeba?

The amoeba is a prehistoric animal and it glitters like a sack of pearl. It spreads like a soft blur. Amoebas’ sexual life is pretty simple. It doesn’t go chasing girls, actually when it gets bored of her own size, it detaches herself apart and another amoeba is born. On the other hand, if it's not in the mood, ameba doesn’t go out till it's really insane out there.


Što je čudnovati kljunaš?

Čudnovati kljunaš je sasvim neobičan sisavac koji se razmnožava liježući jaja. Njegovo plosnato tijelo prekrito je mekanim krznom, ima ljeskav rep i usta poput dugačkog kljuna. Ustima (kljunom) prima informacije iz okoline. Kod čudnovatog kljunaša kloaka je zajednički prostor u kojem se sastaju mokraćni, reproduktivni i probavni sustav. Kod većine sisavaca ovi prostori su odijeljeni. Upravo zbog sadržavanja nečistoća kloaka je u starih rimljana bila ime za kanalizaciju (lat. Kloaka maxima). Zato je čudnovati kljunaš najveći punker svih vremena, njegova kloaka nije samo dio imidža, već osobnosti.


What is Duck-Billed Platypus?

Duck-Billed Platypus is a very peculiar mammal which breeds laying eggs. It has flat body covered with a soft fur, shining tail and a mouth like long bill. With its mouth (bill) receives information from the environment. Duck-Billed Platypus has kloaka. This is area where uric, reproductive and digestive system are met. Most of mammals have these three systems divided. At the ancient Romans kloaka was a name for sewer (lat. Kloaka maxima) precisely because of condensing filth. Therefore, Duck-Billed Platypus is genuine punker, its kloaka is not merely image, but a part of personality.

U svinjcu budalaštine, prvenstvo izraza
nosim
Kao cvijeće u svilenoj kosi
pletu se tišine
u neizmjernoj buci gluposti
Učmalo crtam cvjetiće proljeća
na naslovnim stranicama
sreće

Nisi nikada bila moja majka,
ti glupane

Borit se s razumom, i smisleno iskat
nadanja uzalud
nosit krunicu kao leglo milosrđa
naime
borbeni kistovi rišu u tančine
trudove i ushite
a sve je tako daleko

Zašto se trudiš da me privoliš
Ti si mi jako daleka
Davno sam te prozreo
Možda nit nisam znao
Al davno sam te prozreo

Nemoj naivno mjeriti skalom nužnosti
možda bih ja
najradije
otišao

Ne mogu da se naspavam
Eto, sav u brizi ležim, potan od tjeskobe
Ne mogu oči zatvorit
Već mi stoje otvorene, širom, skroz, teška je noć
Ne mogu da se naspavam

Čujem klavijature, u pozadini sljepoočnice
Udara ritam, ko svjetlo
Nesanica…
Čujem susjedu kako teško diše, i kap krvi sa kuhinjskog noža
Brinem se, skoro ću poludit
Pusti me!,
neću prat suđe

Ne mogu da se naspavam
Eto, sav u brizi ležim, potan od tjeskobe
U osnovi, ne krećem se, ležim, 'nako bez mrdnut
Ne dobivam ni sna, ni pošte
Nešto,
Ne mogu da se naspavam nikako, al baš nikako

Nesanica, ciferšlusom ukliještena
Cvili
Ne mogu da se naspavam, zbunjen sam
Nesanica, misli me preplavljuju
Nesanica, izlijevaju se po krevetu, po ormaru
Kao teške kapi

Ulja
A umoran, i baš bih treb'o spavat
Ima sutra posla
Ne mogu da se naspavam
Nesanica,
Eto, sav u brizi ležim, širom, skroz, potan od tjeskobe
Ne mogu oči zatvorit
Već mi stoje otvorene, teška je noć

Uf…

Nedavno je bio jednom jedan mali princ

i knez

mu je dodao kofer sa safari opremom.

I mali princ ne znade što mu je činiti

pa po tradiciji

poljubi kofer,

a kofer opet nije znao

koji je vrag s princom

pa pusti kvragu priče

o žabi i princezi

i otputuje u Honolulu.



Al kako kovčeg nikad nije bio u Honoluluu

poče hodat uz obalu Seine

i čuo se tad

pečatni cvkut osamdesetdevete

u jeci, u vrevi, u buci, u bojazni

pređe, tako, kofer iljade dana

besanih bojnih noći

upakira dvadesetsedam dikatotora na godišnje

prođe tri stručna

za kofer na kotačiće, službeni kofer

i razonodno koferče



poču poklike proljeća

i golotinje borbene se nagleda

prepalnulih otaca,

prošverca dvi tone kokaina

podirala ga svaka pizda



zaplesa bezbroj kola

i povede poglavito dva glamočka



pa istroši se tako i koža na koferu

olinjala mu ručka

za'rđala mu sjajna kopča

utrnu mu umorno, putujuće srce



al sve tako, kroz svijet

naiđe opet, tada, jednom, kofer i na princa

pa mu blago reče:

"Pizda mu materina

šta me ljubiš

šta mi se uvaljuješ,

šta me diraš, konju mutavi,

neću ništa s tobom,

oću samo putovat

i umrijet!

Jebala te princeza

jebo te porod i preporod,

jebo njivu svoju,

kmetu jedan vječni;

šta ti misliš

da će na bolje

kad ti se digne?!

E pa neće, testosteronu rojalni.

Aj dovraga,

pusti me na miru."



A lijepi princ

s ona dva značajna pramena ode

na tenis.

Na bundevi obećanja

kralj i kraljica se

propili obiteljskim albumom,

a u moru nevolja

zla vještica

otišla u samostan.



A kofer,...

ništa, ili neka onomatopeja

tipa

bi-bi.

Imao sam psa mješanca.

Volio sam ga

kao što se voli pse

bezuvjetno

po potrebi.

Imao je trideset sedam mrlja na tijelu.

Bio je svojeglava štetočina

al volio sam ga.

Možda ću si

jednog dana

mabavit još jednog

mješanca.

Zvao sam ga

nije došao,

hranio ga

uzmiao je još,

spavao sam

on i duže.



Imao sam tog psa mješanca

volio sam ga

onako... bio je baš dobar pas.



I jednog dana ću možda

imati još jednog



kad budem ćoban.

"Kad žena stari, mogu joj se dogoditi razlićite neugodnosti: mogu joj ispsti zubi, može posijediti, može joj se kosa razrijediti, može dobiti astmu, može banuti debljina, može je svladati krajnja mršavost, ali se njezin glas neće promijeniti. On će ostati onakvim, kakav je imala kao gimnazijalka, zaručnica ili ljubavnica mladog obješenjaka." Iljf/Petrov, Dvanaest stolica

Dragi moj prijatelju,

tvrdim slovima times mew romana fonta 12, biće, pišem ti pismo. Oprosti mi što ti dugo nisam ništa pisao,
ali ovdje se svaki tan toliko toga događa, da sam smetnuo s uma bitnije stvari. Prosto nemam riječi
kada pogledam kako mi je vrijeme brzo proteklo bez da tebi napišem pismo.
Jučer sam bijo pijo u kafani i vidio jednu djevojku, jao što je lijepa bila, i onda smo se u dvi tri kratke rečenice
upoznali, a njene usne su tako maglovito maštale dok sam ih slušao. Naprosto prekrasno.
Netom poslije, stala je za isti stol druga djevojka, Lada se zvala. Pitao sam ju a kojim kolima je došla,
pa se nasmijala. Reko sam joj da je lada isto divna, mada sam vozim pežo, al sad kad bolje razmislim
i pogledam, odmah bi ostavijo svoj pežo za ladu. To joj je bilo simpatično i onda mi je rekla da je te večeri
pogledala najgluplji hrvatski film. I onda me nasmijala u dvije tri kratke rečenice da sam jednostavno osato
oduševljen, a ujedno i popivši malo, pretvorio sam se u intimu.
Pa krenuo sam joj hvaliti karoseriju, govoriti o predivnoj mat boji lade, o linijama modela, o evergrinu ruske
industrije. I odjednom, otvorila mi je vrata i pokazala da je unutra danas sve elektronika.
Isprva sam bio oduševljen, al opet više začuđen, jer kako me i poznaješ, ja sam više mehanički tip. Polako sam,
nenadano, vidio da nije lada ono što je bila. Predivna, nemoj me krivo shvatiti, još uvijek je, klima, sve za pet,
al nekako pretiho. Naime svega je bilo, cd, dvd, krov na spuštanje, prozori na dugme, automatsko mijenjanje
brzina, pomični retrovizori za lovljenje mrtvog kuta, na plin, eeeeej na plin!, ključ sa ugrađenim grijanjem protiv
smrzavanja brave, iznutra sve koža, doista čudo.
Al ja sam nekako samo htio da stružem tu zamrznutu šajbu, i unutra od zime da se pogrlimo. Nije meni trebalo da mi
piri u noge topli zrak. Ah, možda sam budala. Divna je lada,

al kući sam otišo biciklom

dignem se, nazove začudo iz ministarstva turizma,
na gotovo zaboravljenu prijavu, žućkastu čak,
jer sam lukavo poslao nepotpunu dokumentaciju,
i pita da li mogu doći tad i tad,
na šta spremno odgovaram "dakako, ma i skejtom ću",
i nastavlja "ali donesite potvrdu da ste među 10%
najboljih na fakultetu, ma na svijetu, u univerzumu...
mislim, vi možete nabavit tu potvrdu, jel tako?"
i odvučem ja priču dalje od teme, diplomatski zaobilazno
nudeći beskonačne ljepote tajanstvenih, potopoljenih gusarskih
brodova, dragulje najsjajnijih boja, nepobitna rješenja
podmorske arheologije i cvat velebitske degeniije,
sve za to da nam svima bude milina,
a ona osjeti, da znam šta radim, da znam, zadrhti joj glas
ali kaže "potvrda!"
a ja si mislim " kanado jebem ti majku bijelu
ja te volim!"

Marko se digao neobično kasno. Grijanje je još uvijek gorilo od sinoć. Osjetio ja kako mu je lice podbuhlo od topline. Iskomešao se iz svog kreveta, gotovo termalno navođen tražio je „vode!“.
Umio se, oprao zube, skuhao kavu i u tri srka otvorio oči. Cigareta je tako divno lijegala. Gotovo da je zaboravio sva svoja nastojanja da prestane pušit. To je bio zrak uranjenog proljeća. pto mu je dao uživat u dimu. Nije mu bilo jasno zašto je Word tako glup i pola riječi potcrtava crvenim nudeći neke nevezane prijedloge. Završio je svoju cigaretu i upalio radio. Bila je tema dana, kroz vijesti, pa riječ Radimira Čačića o Europi. Pozdravljajući sve hrvatske poduzetnike, male obrtnike, ribare, najavio je iskorištavanje europskih fondova i otvaranje radnih mjesta. Glas mu je bio za tri decibela nježniji nego li su mu godine. Bratski odsutan, kao da traži rješenje, a usput tek dobacuje na što je naišao. Kao da traži, ide naprijed, s nejasnim osjećanjem koji završava s tri točke…
Marko je osjetio danje zrake na svojim vjeđama; one su se pomiješale s Čačićevim riječima, tri četri filma iz mladosti, par sjećanja na neke žene, i želja se odmah javila… Isti tren se pridigao napraviti nešto od današnjeg dana. S nejasnim osjećajem, da će se nešto pokrenuti, ako makar sredi stan; samo nek se giba i energija će se vratiti… Počeo je prati suđe. Nije ga bilo odviše, par tanjura, pokoja šalica i štednjak za pobrisati. Robe je bilo na sve strane, i po krevetu, i po stolu, i na štriku. Malo je dosadno, al mora se napravit. Zgrabio je majicu i presavinuo joj rukave, onako kako radi cijeli život. Na trbuh, bokove s leđa na trideset posto, odoka, rukave uzduž, presavini, , obrni za kapuljaču i presavini na prsa. Majica, od juče, malo rastegljačena, neprimjetno, složi i u ormar. Gaće, čiste, razvrstaj i makni. „A tu su, tražim ih već danima.“
Obukao je hlače, kao da to znači korak u neko djelovanje. Trenirka je za po kući. Hlače zovu da se ide van. Brzinski je protresao krevet, presavinuo jorgan, izudarao jastuk da se natrag napuše. Mislio je kako nekad želi da je jastuk uvijek napuhan tokom noći. A ne da u jutro bude, ko da je neki mladić iz tehničke škole za upravljanje samohodnim strojevima slavio maturu s kolegama. Jednim potezom ispeglao plahtu. Gledao je u majice koje su još stajale na uzglavlju. Bijela mu se činila boljom. Skinuo je đemper i brže bolje, navukao bijelu. Složio đemper s ostalim robama i uvalio ga u ormar. Skinuo je hlače, lakše mu je bilo kad nije u hlačama. Gaće, nove. Stare je bacio u pranje, a ni majica, bijela, nije više toliko bijela. Ubacio je složene majice u ormar, bijelu majicu u pranje, košulje na kup, jednu je zaglavio među jakne… „slagat košulje je sranje, dosadno ko sam vrag i nikako uhvatit s njima pravu crtu“… Ubacio je sve đempere uredno složene na police, onda je s leđa lagano svinuo, trideset posto odoka, nešto malo manje, ipak dvadeset , koliko je išlo. Pa presavini, s leđa opet, glava na prsa, da bude ko mala kutijica, polako se digao

I ubacio na policu, među ostalu robu…